From a drop to the result: challenges of the pre-analytical phase in pediatrics

Abstract

Laboratorijsko testiranje neizostavan je dio dijagnostičkog procesa i obuhvaća tri faze: predanalitičku, analitičku i postanalitičku. Svaka od njih ima specifične izazove i može biti izvor potencijalnih pogrešaka koje utječu na rezultate analize. Istraživanja pokazuju da je predanalitička faza najkritičnija jer se u njoj događa najveći broj pogrešaka (1). Budući da ključnu ulogu u ovoj fazi igra nelaboratorijsko osoblje, uključujući medicinske sestre i liječnike, njihova edukacija i pridržavanje standardiziranih protokola presudni su za osiguranje točnih i pouzdanih rezultata.

IZAZOVI PREDANALITIČKE FAZE

Predanalitička faza obuhvaća niz koraka, uključujući ordiniranje pretraga, pripremu pacijenta, pravilno uzorkovanje i transport uzoraka. Svaka od ovih komponenti nosi potencijalne rizike koji mogu dovesti do grešaka u laboratorijskom testiranju (1). Neodgovarajuća priprema pacijenta, nepravilno uzorkovanje ili neadekvatno čuvanje uzoraka mogu značajno utjecati na rezultate analize te, posljedično, na donošenje kliničkih odluka.

U pedijatrijskoj populaciji, venepunkcija predstavlja poseban izazov i zahtijeva posebne vještine, obuku i iskustvo (2). Uzorkovanje u pedijatrijskoj populaciji, osobito kod novorođenčadi i nedonoščadi, zahtijeva posebnu pažnju zbog ograničenog volumena krvi koji se smije uzorkovati. Kod starije djece invazivni postupci mogu uzrokovati značajan stres, što dodatno otežava uzimanje uzoraka i može utjecati na rezultate nekih analiza. Stoga je važno koristiti minimalno invazivne metode, poput kapilarne punkcije, kada god je to moguće (3). Pri venepunkciji je nužan pravilan odabir igle kako bi se smanjila trauma tkiva i rizik od hemolize, dok imobilizacija djeteta i tehnike distrakcije igraju ključnu ulogu u smanjenju stresa i boli (4, 5).

UČESTALOST POGREŠAKA I NJIHOVI UZROCI

Jedna od posljedica otežanog uzimanja krvi je dobivanje hemoliziranih, zgrušanih i, posebice, uzoraka s nedovoljnim volumenom. Nedovoljan volumen uzorka u epruvetama s antikoagulansom može dovesti do netočnih rezultata zbog razrjeđivanja uzorka i pogrešnog omjera krvi i antikoagulansa. Također, kod novorođenčadi, hemolizirani uzorci uzrokuju smetnje u mjerenju bilirubina.

Osim uzorkovanja krvi, prikupljanje urina također predstavlja izazov kod djece, budući da je često teško dobiti dovoljan volumen uzorka bez kontaminacije. Nepravilna manipulacija uzorcima može rezultirati lažno pozitivnim ili negativnim rezultatima, što može dovesti do pogrešne dijagnoze i nepotrebnih medicinskih intervencija.

RJEŠENJA I PREPORUKE ZA SMANJENJE POGREŠAKA

Kontinuirana edukacija medicinskog osoblja i standardizacija postupaka ključni su za smanjenje predanalitičkih pogrešaka i unaprjeđenje kvalitete laboratorijske dijagnostike (1). Bliska suradnja između kliničkih odjela i laboratorija omogućava pravovremeno prepoznavanje i rješavanje problema, optimizaciju protokola te poboljšanje skrbi za pedijatrijske pacijente.

Preporučene strategije uključuju:

• Primjenu minimalno invazivnih metoda uzorkovanja kad god je to moguće
• Korištenje mikrometoda kako bi se smanjio minimalni potrebni volumen uzorka
• Pravilnu tehniku venepunkcije s odabirom odgovarajuće igle
• Osiguravanje adekvatne imobilizacije djeteta i primjenu tehnika distrakcije
• Standardizaciju postupaka pripreme pacijenta i rukovanja uzorcima
• Kontinuiranu edukaciju zdravstvenog osoblja o pravilnim tehnikama uzorkovanja i rukovanju uzorcima.

ZAKLJUČAK

 Kvalitetan laboratorijski uzorak ključan je za točnu dijagnozu i donošenje ispravnih kliničkih odluka. Predanalitička faza predstavlja najkritičniji segment laboratorijskog procesa, a njezino unaprjeđenje moguće je kroz multidisciplinarnu suradnju, edukaciju i primjenu standardiziranih postupaka. Smanjenjem predanalitičkih pogrešaka izravno se unaprjeđuje kvaliteta zdravstvene skrbi, smanjuje stres kod pedijatrijskih pacijenata i osigurava pouzdanost laboratorijskih rezultata. Cilj ovog predavanja je istaknuti važnost kvalitetnog uzorka u laboratorijskoj dijagnostici te potaknuti kontinuiranu edukaciju i multidisciplinarnu suradnju kako bi se osigurala najbolja moguća skrb za pedijatrijske pacijente.