Paroksizmalni neepileptički događaji - dob javljanja i klinička slika

Abstract

Available only in Croatian.

[Paroksizmalni neepileptički događaji (PND) su iznenadni i ponavljajući događaji koji se mogu manifestirati kao poremećaj svijesti, motorički događaj, promjena ponašanja ili u obliku različitih autonomnih i somatskih simptoma (1). Nerijetko ovi događaji mogu nalikovati epileptičkim i uzrokovati dijagnostičke dileme kako kod roditelja tako i kod liječnika koji se s njima susreću. Detaljna anamneza ključna je i najčešće dovoljna za točno postavljanje dijagnoze. Od velike je pomoći i video snimka sumnjivog događaja. Međutim, ponekad je potrebno učiniti i dodatne dijagnostičke postupke, u prvom redu video EEG da bismo isključili epileptogenu etiologiju ili neuroslikovnu obradu da bismo isključili stanja u kojima se mogu javljati određeni PND. PND su česti i mogu se javiti u bilo kojoj životnoj dobi, od novorođenačke do odrasle dobi (1). S obzirom na to da se radi o klinički i etiološki vrlo heterogenoj skupini, do sada je predloženo više različitih podjela PND (1, 2). Ugrubo, možemo govoriti o anoksično-hipoksičnim paroksizmalnim događajima, psihogenim paroksizmalnim događajima, događajima koji se javljaju u spavanju, događajima sa stereotipnim pokretima i promjenama položaja tijela ili se radi o fiziološkim paroksizmalnim događajima (1). Određeni PND karakteristični su za određeno životno razdoblje te je jedna od logičnijih podjela ona s obzirom na dob javljanja. Najčešći PND novorođenačke dobi su novorođenački nemir/tremor, hiperekpleksija i benigni novorođenački mioklonus u spavanju (1, 3). Novorođenački nemir najčešće se lako prepoznaje. Treba biti oprezan ako je praćen očnim pokretima ili autonomnim simptomi što može upućivati na epileptogenu etiologiju, a kod izraženijih simptoma, uvijek treba isključiti postojanje elektrolitskog disbalansa, hipoglikemije, hipoksično-ishemijskih i metaboličkih poremećaja. Hiperekpleksija je rijedak poremećaj, genetski uzrokovan, a izraženiji slučajevi zahtijevaju i medikamentozno liječenje. Benigni novorođenački mioklonus u spavanju potrebno je diferencirati od epileptogenog mioklonusa i žarišnih epileptičkih napadaja pa ovaj PND često zahtijeva video-EEG snimanje. U dojenačkoj i dječjoj dobi javljaju se respiratorne afektivne krize, napadaji drhtanja (engl. shuddering attacks), dojenačka masturbacija, stereotipije i tikovi (1, 3). Ovo su PND koje najčešće lako možemo potvrditi na temelju detaljne anamneze ili video snimke. U ovoj dobnoj skupini javljaju se benigni paroksizmalni tortikolis i benigni paroksizmalni vertigo (1, 3), periodični sindromi za koje se smatra da su prekursori migrene. U ovim PND, pogotovo kod prve epizode, diferencijalno dijagnostički treba isključiti ekspanzivne procese središnjeg živčanog sustava. Spasmus nutans, događaj koji uključuje trijas: tortikolis, klimanje glavicom i nistagmus kao i benigni paroksizmalni tonički pogled prema gore, benigni su poremećaji koji se povezuju s ozbiljni oftalmološkim poremećajima, intrakranijskim zbivanjima ili kanalopatijama te također zahtijevaju širu neurološku obradu (1, 3). U dojenačkoj i dječjoj dobi najčešće počinju različiti poremećaji spavanja u kojima se ističu parasomnije koje nerijetko obradom moramo diferencirati od epileptičkih napadaja. Najčešće parasomnije koje se javljaju jesu mjesečarenje, noćni terori, nagla buđenja praćena zbunjenošću i kompleksnim motoričkim radnjama te REM poremećaji spavanja (1, 3). U školskoj i adolescentnoj dobi javlja se velik broj PND. Događaji koji predstavljaju najveće dileme u svakodnevnoj kliničkoj praksi su sinkope, psihogeni neepileptički napadaji, migrene te tikovi i parasomnije koje smo već ranije spomenuli (1, 3).
    Zaključno, postavljanje prave dijagnoze treba biti imperativ. Obradu je potrebno prilagoditi svakom pacijentu posebno, vodeći se detaljnom anamnezom i uzimajući u obzir dob pacijenta, vrijeme javljanja događaja (budnost/spavanje), duljinu trajanja, eventualne provokacijske čimbenike (stres, sreća, umor, određeni položaj tijela i sl.), postojanje pridruženih simptoma te postojanje radnji kojima događaj možemo prekinuti (2). Treba biti oprezan i u interpretaciji nalaza učinjenih pretraga. Na primjer, PND se mogu javiti i kod bolesnika koji boluje od epilepsije, a postojanje interiktalnih epileptogenih promjena nije znak da se radi o epileptogenom događaju ako isti nismo potvrdili video EEG snimkom. Točno postavljena dijagnoza, smanjit će nepotrebno propisivanje antiepileptičkih lijekova, ali i spriječiti različite psihološke posljedice koje dijagnoza bolesti nosi sa sobom (1).]